ŽUPA VELJACI (SV. ILIJA PROROK)

Web: https://www.franjevci.info/raspored-osoblja/veljaci-%E2%80%93-%C5%BEupa-sv-ilije-proroka

Župnik: Fra Stipan Klarić

Kontakt: +387 39/841-801

E-mail: zupa.veljaci@biskupija.md-tm.ba

Podružne crkve: Vašarevići, Grab

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 252, 254

O župi

Opći pregled

Župu Veljaci danas čine sela Veljaci, Grab, Vašarovići i Orahovlje. Smještena je u zapadnome dijelu Ljubuškoga polja. Tlo je vrlo plodno, s mnogo sunca i obiljem vode, pogodno za uzgoj povrća, žitarica i duhana. Osobito velike zasluge za melioraciju polja bogatoga vodom (rijeke Mladi i Vrioštica) pripadaju nekadašnjemu gospodaru Hercegovine Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je na polju Rastokama započeo sa sijanjem riže (1841.). Već je ranije austrijski car dao veliki novčani prilog za čišćenje korita rijeke Mladi i podizanje nasipa. Tako je polje, dijelom sušno kada je trebalo vodu, dijelom puno vode kada ne treba, a s njom i nepristupačnoga zemljišta i mnoštva komaraca, preuređeno u obradivu površinu izvanredne kvalitete. I danas se brojni bave poljoprivredom, ponajprije povrtlarstvom i svoje obrađene posjede po želji navodnjavaju kanalima provedenima do svake zemljišne čestice.

Ime Veljaka spominje se vrlo davno, prvi put 26. travnja 1395. u darovnici bosanskoga kralja Stjepana Dabiše, koji Veljake daruje svojoj kćeri Stani u trajan posjed. Nakon njezine smrti posjed je trebao pripasti Staninoj kćeri Vlatki, supruzi plemića Jurja Jurjevića. U prigodi 600. obljetnice prvoga spomena Veljaka 1995. organiziran je znanstveni simpozij, a radovi s njega objavljeni sljedeće godine u zborniku Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme.

Ne bi se reklo da je područje u najstarijim razdobljima bilo pretjerano naseljeno, što i ne čudi ako imamo na umu da je riječ bila o zemljištu s nereguliranom vodom koja je bila izvor života, ali i raznih zaraza. Iz pretpovijesti je u arheološkoj literaturi zabilježeno postojanje gradina na Gračinama u Orahovlju i tumula u Gaju ili Gomilama u Grabu (dvije manje kamene gomile) i u Guvninama u Grabu, dok su Rimljani svoja naselja s utvrdama (gradove) imali u Gračinama i Samogradu u Grabu, dok su pojedinačni nalazi iz rimskoga razdoblja pronađeni u Grabu i Veljacima (rimski novac). Osobito je zanimljiv nalaz srednovjekovnoga grada u Grabu (Visoka): na kraškoj grudi raspoznaju se znatni ostatci omanjega grada. Po terasiranome terenu i građevnome materijalu mogu se zapaziti i tragovi maloga podgrađa. Nekropole stećaka nalaze se u Veljacima: u Drinovoj dragi (22 stećka u obliku ploča i sanduka); u Grabu: Gaj – Gomile (5 stećaka u obliku ploča i sanduka), Guvnine (6 stećaka u obliku ploča i sanduka), Lazine (34 stećka u obliku ploča i sanduka), Tepin greb (2 velika stećka u obliku ploča). Većina je stećaka urešena, od kojih neki vrlo lijepo.

Osnutak i razvoj župe

Vrlo je teško reći kada je osnovana župa Veljaci: ona se pojavljuje i nestaje, prateći tako na neki način tešku sudbinu katoličkoga puka u Hercegovini pod turskom vladavinom. Prvi put se župa pod tim imenom spominje jako davno, već 1599. godine. U sačuvanome spisu iz te godine navode se župe pod upravom zaostroškoga samostana. Tri od njih bile su na području današnje Hercegovine: Veljaci, čitluk (Gabela) i Međugorje. Župnik franjevac iz Veljaka je služio katolike na području današnjih općina Ljubuški i Vrgorac. Hercegovačka sela: Vojnići, Klobuk, Tihaljina, Šiljegovišta, Utvica, Vitina, Proboj i Grljevići služena su iz Veljaka, ali su grad Ljubuški te sela Bijača i Hardomilje služeni iz župe Međugorje. Ostala su sela bila pusta. Kasnije se u spisima župa naziva Ljubuški, ali nema podataka gdje joj je bilo sjedište: moguće je da je tijekom 17. st. sjedište bilo upravo u Veljacima. Svakako, s bijegom katoličkoga pučanstva tijekom Morejskoga rata (oko 1690.) pod mletačko okrilje gasi se i ljubuška župa. Zbog slaboga povratka katolika na ljubuško područje u prvoj polovini 18. st. župa Ljubuški nije obnovljena nego su malobrojne siromašne i progonjene katolike služili okolni župnici: iz Drinovaca (do 1735.) i Brotnja (od 1735. do 1742.). Biskup fra Pavo Dragićević osnovao je župu Ljubuški 1742. za vrijeme svoga pastoralnog pohoda apostolskomu vikarijatu. Zbog toga je došao u sukob s upravom provincije Bosne Srebrene i kreševskoga samostana, jer oni nisu bili voljni dati posebnoga župnika za ljubuško područje. Razlozi: mali broj i iznimno siromaštvo ljubuških katolika koji nisu mogli uzdržavati vlastitoga župnika; veliki progoni katolika i svećenika upravo na ljubuškome prostoru, tako da nijedan župnik nije u župi uspio ostati više od godinu, a na kraju su župnika fra Miju Momčinovića 1757. godine Turci usmrtili bacivši ga niz neke stepenice. Stoga je župa te godine opet dokinuta. Biskup Dragićević je pak neumoljivo tražio da se opet postavi župnik u Ljubuški, a kada to nije išlo, tužio je provinciju Bosnu Srebrenu u Rim. Propaganda je krajem 1760. odredila da se mora opet poslati župnika u Ljubuški, a to je potvrdio i Papa u siječnju 1761. Otada župa Ljubuški postoji bez prekida do danas.

Materijalna izgradnja

Ljubuški župnik dugo nije imao vlastitoga stana, nego je obilazio sela svoje župe i stanovao kod župljana. Tako biskupi sve do 1779. bilježe da župnik nema ni najprostije kućice. Tek krajem 18. st. sagradili su neku kućicu u Vojnićima na mjestu koje se danas zove Župnice, pa potom u drugome dijelu sela, gdje su donedavno bili sačuvani ostatci župne kuće i čatrnje. Župnik je u Vojnićima bio 1797., gdje ga je zatekao biskup Ilijić. Potom su župnici, najkasnije od 1812., imali kuću u Šipovači koja je bila sagrađena na turskome imanju. Tu ih je zatekao biskup Miletić te godine. Konačno je župnik fra Mijo Rozić, uz veliku pomoć siromašnoga puka, 1837. kupio u Veljacima jedan zabiti dolčić i u njemu sagradio kuću pokrivenu kamenim pločama. Na tome mjestu župni se objekti nalaze do danas. U kući je jedan dio bio za boravak svećenika, a u drugome je bila mala kapela s oltarom.

Golema se župa, koja od 1837. ima sjedište u Veljacima, prvi put podijelila 1855., kada je od nje odcijepljena kapelanija Humac (župom proglašena 1866.). Potom su se odcijepile sljedeće župe: Klobuk 1873., Vitina 1895., a Šipovača (selo) se najprije 1928. odcijepila od Klobuka i pripojila staroj matici Veljacima, da bi 1939. bila proglašena samostalnom župom (kojoj su kasnije pripojeni i Vojnići, od župe Klobuka, 1943. godine).

Kuća pločara, koju Bakula naziva “nevoljnom seljačkom kućom”, kasnije je pretvorena u staju (a možda je neko vrijeme služila i kao škola), nakon što je fra Mijin nasljednik fra Filip Ančić podigao novu prostranu kuću s kapelicom 1844. – 1846. Godine 1970. uzemljeni je dio pretvoren u podrum, a nadzemni prepravljen u vjeronaučnu dvoranu. Služi do danas. Ta je kuća preuređena 2000., kada je župnik fra Stipan Šarić postavio novi krov na nju, kao i nove prozore i vrata. Župna kuća iz 1846. služila je župnicima sljedećih 130 godina, sve do početka 1980-ih godina. U kući je osim kapelice bilo šest udobnih soba za svećenike. Već je početkom 20. st. kuća postala ruševna i gotovo se počela rušiti. Župnik fra Ferdo Jukić, uz pomoć svojih župljana odseljenih u Ameriku, u potpunosti je godine 1909. lijepo preuredio čitavu kuću i podigao još jednu novu zgradu za ekonomiju (štalu). Ta je župna kuća 1979. do temelja porušena, a na njezinim je temeljima župnik fra Bogomir Zlopaša započeo izgradnju nove župne kuće, po nacrtu ing. fra Pija Nuića. Kuća je u potpunosti dovršena do 1981. Ima prostran podrum u koji je smješteno centralno grijanje, prizemlje sa Župnim uredom, blagovaonicom i kuhinjom te sakristijom kroz koju se prolazi u crkvu, a na katu su sobe za svećenike. Uz tu kuću već je ranije (1967.) podignuta kuća za časne sestre, koje su te godine došle u župu. Već odavno su odatle odselile.

Veljaci dugo vremena nisu imali vlastitu župnu crkvu – nakon što je, vjerojatno na početku osmanske vladavine, bila porušena drevna crkvica sv. Ilije u groblju Mlade. Župnik fra Grgo Škarić započeo je 1863. gradnju župne crkve na ruševinama crkve sv. Ilije, veličine 27 x 14 lakata, uz pomoć naroda, ali ta crkva nikada nije bila dovršena. Na crkvu je trebalo čekati još gotovo sto godina! Mise su se slavile u kućnoj kapeli, a nedjeljom u drvenoj baraki u crkvenome dvorištu. Ta baraka, veličine 120 m2 , podignuta je 1903., a porušena 1958. Zanimljivo je da su novac za oltar poslali veljački odseljenici u Novi Zeland 1907. godine. Zvonik je visio u dvorištu obješen o jednome hrastu. Izgradnja jedne crkve započela je u crkvenome edvorištu, prema pričanju, 1937., ali nikada nije dovršena. Ostala je u temeljima. Ti su temelju lijepo uređeni i zaštićeni u novije vrijeme (2004.), kada je župnik fra Stipan Šarić uređivao crkveno dvorište. Uređenje dvorišta započelo je 2001. godine. Najprije je postavljen pločnik ispred župne crkve i crkveni prostor (čaer) ograđen kamenim zidom. Godine 2003. dovedena je voda za potrebe dvorišta i postavljen brončani kip sv. Ilije u čaeru, a 2004. dvorište je oplemenjeno sadnicama i travnjacima te je podignut spomenik poginulima u ratu. Konačno je 2008. postavljen pločnik i ispred župne kuće te posađen novi drvored i postavljene klupe.

Župna je crkva sagrađena tek 1958. godine, a u sljedećim godinama još uređivana: bila je to prva crkva u Hercegovini, dapače Jugoslaviji, sagrađena u komunizmu. Radove je vodio poznati i dugogodišnji veljački župnik fra Zdenko Galić. Gradnja crkve veličine 24 x 13 m započela je u rujnu 1957. po planu ing. fra Pija Nuića, a ugrubo je završena za samo 64 radna dana. Crkva je sa zvonikom ozidana, pokrivena, zatvorena, popođena. A sve se radilo ručno, jer strojeva gotovo da i nije bilo. Narod je nesebično pomagao, a mnogi su besplatno radili svih 64 dana. Ukupno je udareno oko 5000 “nadnica”. Blagoslov crkve obavio je biskup Petar čule 8. rujna 1958., točno godinu nakon početka radova. Temeljita obnova uslijedila je tridesetak godina kasnije: počeo ju je župnik fra Velimir Mandić, dovršio fra Marko Jurič (1989. –1992.). Plan obnove izradio je ing. Ivan Spajić. Obnovljena je vanjska fasada, promijenjena krovna konstrukcija i krov, nadograđen zvonik (sada visok 26 metara) te na njega postavljena kupola visoka 7 metara i križ od 3 metra. Postavljena je nova rasvjeta i ozvučenje te gromobran. Postavljena su troja ulazna vrata na crkvu, kao i troja vjetrobranska vrata. Na strop su postavljene drvene kasete, a na pod kamene ploče. Potom je preuređen prezbiterij. Uređeno je i dvorište, koje je kasnije lijepo popločano. Postavljene su nove klupe. Radove je nastavio župnik fra Stipan Šarić. U ožujku 2005. u crkvi je blagoslovljen veliki mozaik Gospe od Zdravlja (300 x 220 cm), rad akad. slikara Anđelka Mikulića, u prostoru iznad oltara, kao i “Ilijin stećak” ispred župne crkve, rad akad. kipara Stjepana Skoke. Godine 2007. u crkvu su postavljeni vitraji (20 prozora), radovi umjetnika Stjepana Skoke i Anđelka Mikulića, a sljedeće godine novi oltar i ambon u crkvi te troja nova ulazna vrata s motivom Kalvarije. Crkva i župna kuća su klimatizirane.

Župnik fra Zdenko Galić vodio je radove i na izgradnji područne crkve u Vašarovićima, posvećene sv. Stjepanu Prvomučeniku, koja je podignuta nekoliko godina nakon župne crkve. Nalazi se na mjesnome groblju. Već početkom 80-ih bila je potrebna dorada. Tako su 1980. postavljene pločice u crkvi. Godine 1985. crkva je obojena iznutra, 1983. izgrađena je čatrnja, a 1986. ožbukan je zvonik i dovršen sanitarni čvor. Godine 2000. postavljen je razglas i elektrificirano zvono, 2005. godine na crkvi je promijenjen krov i postavljena nova ulazna vrata, crkva je produžena podizanjem novoga polukružnog prezbiterija i nadstrešnice ispred crkve (grubi radovi), postavljena je nova kupola na zvonik, uređen sanitarni čvor, dovedena gradska voda i crkva klimatizirana.

Pripreme za izgradnju područne crkve u selu Grabu započele su još 1977., kada je mještatnin Ivan Markotić darovao Župnomu uredu zemljište u svojoj ogradi, veličine 1010 m2 , u blizini škole, za gradnju crkve. Međutim zahtjev za izgradnjom crkve, podnesen iste godine, općinske su vlasti odbile. Novi zahtjev podnio je novi župnik fra Velimir Mandić krajem 1982. Odobrenje je stiglo sljedeće godine, kada je načinjen i potpuni plan crkve (ing. Ivan Spajić). Odmah potom, u ožujku 1983., započeli su radovi na raščišćavanju zemljišta. Selo je bilo jednodušno pa su radovi napredovali ujednačenom brzinom, kako je bilo novca. Temelji su postavljeni krajem rujna 1984., podrumski dio dovršen je krajem studenoga 1984., a čitava gruba gradnja dovršena je do Božića 1985., kada je na crkvu stavljena krovna deka. Crkva je pokrivena crijepom početkom 1986. Novac su darovali župljani, ali i dobročinitelji sa strane, primjerice Matias Speicher iz Münchena koji je darovao 60000 DM. U podrumu su uređene korisne prostorijama, među njima i vjeronaučna dvorana, a crkveni prostor je veličine 234 m2 . Crkva je blagoslovljena na Ivanjdan (24. lipnja) 1986. Sv. Ivan je zaštitnik crkve. Radovi na zvoniku započeli su još 1986., ali je zvonik podignut tek 1989. Godine 1991. na nj je podignuto zvono teško 300 kilograma i elektrificirano. Godine 1987. uređen je prezbiterij: postavljen je novi kameni oltar i svetohranište, a iza oltara je naslikan sv. Ivan u pustinji. Nabavljene su i postavljene hrastove klupe u crkvu. Župnik fra Stipan Šarić ogradio je i asfaltirao crkveno dvorište, postavio ozvučenje u crkvu i klimatizirao crkvu te postavio novi krov iznad sakristije i nadstrešnice ispred ulaznih vrata. Godine 2010. izvedena je nova elektrifickacija zvona (župnik fra Vlatko Soldo).

Kretanje stanovništva

Prema popisu iz 1742. godine na području današnje veljačke župe bile su svega 23 obitelji sa 152 katolika (Vašarovići 3 – 25, Grab 6 – 34, Veljaci 14 – 93). Orahovlje se još ne spominje kao naseljeno mjesto. Godine 1768. u istim selima živi 30 obitelji s 216 osoba (Vašarovići 7 – 58, Grab 6 – 37, Veljaci 17 – 121). Popis iz 1813. neće nam puno pomoći jer su neka sela upisana skupno (Vašarovći i Vitina, Veljaci i Ljutovlje, u prijepisu pogrješno Slutovglie), dok se Grab uopće ne navodi. Godine 1844. u Veljacima ima 60 kuća s 308 katolika, Vašarovići 26 – 212, Grab, Orahovlje i Ljutovlje 35 – 209, ukupno 121 kuća sa 729 osoba. Za sto godina porast od gotovo 5 puta (729 : 152): posljedica velikoga prirasta, ali još više doseljavanja iz Dalmacije, preko granice. Po popisu fra Petra Bakule na istome je prostoru 1867. bilo 207 obitelji s 1156 osoba (Veljaci 80 – 494, Vašarovići 52 – 365, Grab 75 – 297). Orahovlje se ne navodi. Vjerojatno je pribrojeno Grabu. Ni u popisu iz 1882. ne spominje se posebno Orahovlje. U Veljacima su bile 123 kuće sa 629 katolika, Grab 87 – 556, Vašarovići 65 – 401; ukupno 275 obitelji s 1586 katolika. Godine 1892. u današnjoj veljačkoj župi je 351 obitelj s 2328 katolika (Veljaci 143 – 835, Grab 114 – 876, Orahovlje 15 – 105, Vašarovići 79 – 512). Godine 1902. u župi je 416 obitelji s 2588 vjernika. Danas, nakon sto godina, u župi je isti broj vjernika! Godine 1932. župa Veljaci ima nevjerojatnih 3945 župljana koji žive u 650 domaćinstava. Do rata je broj još porastao: godine 1940. župa je doživjela svoj brojčani vrhunac i imala čak 4465 župljana. Strašni je rat i još strašnije poraće oduzeo ovoj župi nevjerojatnih 338 ljudskih života, što je utjecalo na početak smanjenja broja župljana. Nakon početka velikoga iseljavanja od početka 60-ih godina te velikoga pada stope nataliteta broj je sve manji i manji. Tako je 1962. u župi bilo 670 obitelji i 3597 vjernika; 1975. godine 685 obitelji i 3371 vjernik; 1980. godine 695 obitelji s 3173 vjernika; 1985. godine 720 obitelji s 3028 vjernika; 1991. godine 691 obitelj s 2756 župljana, a godine 1995. tu živi 698 obitelji s 2709 vjernika (Veljaci 249 – 983, Grab 259 – 979, Vašarovići 145 – 570, Orahovlje 45 – 177). Župa 2002. godine ima 2570 župljana, a 2006. tu je 757 obitelji s 2600 stanovnika. Godine 2010. u župi ima 648 obitelji, a u njima 2662 župljana. To znači da broj u posljednjih dvadesetak godina stagnira i iznosi između 2600 i 2700 župljana.

Pastoralni djelatnici

Slijedi popis župnika i njihovih pomoćnika od 1742. ili 1761., kada je župa prvi i drugi put ponovno uspostavljena. Za neke od prvih župnika ne znamo jer iz toga vremena ne posjedujemo ni tabule ni veljačke matične knjige. Siguran popis imamo od 1786., otkako postoje sačuvane župne matice.

župnik

    župni vikar

fra Mijo Momčinović do 1757.

župa dokinuta 1757.-1761.

fra Ante Lekić oko 1768.

fra Lovro Soptić oko 1786.-1792.

fra Juro Marešević 1792.-1794.

fra Bonaventura Okić 1794.-1797.

fra Grgo Pranjić 1797.-1800.

fra Ivan Ninić 1800.-1804.

fra Jozo Greljić 1804.-1805.

fra Marijan Miletić 1805.-1807.

    fra Luka Penava 1806. 

fra Luka Penava 1807.-1809.

fra Franjo Kraljević 1809.-1813.

fra Luka Penava 1813.-1818. 

fra Mijo Slišković 1818.-1822.

    fra Bartol Tucaković 1821.-1823.

fra Jakov Jeličić 1822.-1823.

fra Nikola Kordić 1823.-1825.

    fra Mijo Rozić 1824.-1825.

fra Bono Kraljević 1825.-1829.

    fra Bartol Tucaković 1825.-1828.

    fra Pavo Budimir 1828.-1830.

fra Mijo Rozić 1829.-1831.

    fra Marijan Miletić 1831.-1832.

fra Pavao Budimir 1831.-1832.

fra Bartol Tucaković 1832.-1833.

    fra Pavao Budimir 1832.-1833.

fra Augustin Nikolić 1833.-1834.

    fra Ivan Vuković 1833.-1834.

fra Mijo Rozić 1834.-1838.

    fra Anđeo Primorac 1834.-1837.

    fra Jakov Perković 1837.-1840.

fra Augustin Juričić 1838.-1839.

fra Augustin Marić 1839.-1840.

fra Filip Ančić 1840.-1847. 

    fra Bartol Tucaković 1840.-1843.

    fra Jozo Vrljić 1843.-1846.

    fra Ivan Crnac 1846.-1847.

fra Anđeo Kraljević 1847.-1853. 

    fra Jozo Cigić 1847.-1849.

    fra Nikola Anić 1849.-1851.

    fra Jozo Vrljić 1851.-1852.

    fra Mate Bulić 1851.-1852.

    fra Mijo Nikolić 1852.

    fra Jako Križanac 1852.

    fra Ilija Zelenika 1852.-1853.

fra Filip Ančić 1853.-1855.

    fra Toma Jurić 1853.-1854.

    fra Mijo Nikolić 1854.-1855.

fra Mate Ćorić 1855.-1856.

    fra Ilija Jukić 1855.

fra Grgo Dragićević 1856.-1858.

fra Anđeo Primorac 1858.-1859.

fra Anđeo Kraljević 1859.-1860.

    fra Mijo Rozić 1859.-1860.

fra Ilija Jukić 1860.-1861.

fra Ante Luburić 1861.-1863.

    fra Franjo Milićević 1861.-II./1863.

    fra Marko Herceg III./1863.

fra Grgo Škarić 1863.-1864.

    fra Stjepan Naletilić 1863.

fra Petar Soldo 1864.-1867.

    fra Ante Duspara 1864.-1865.

fra Ante Duspara 1867.-1868.

    fra Pavo Petrović 1867.-1869.

fra Ivo Vasiljević 1868.-1871.

    fra Jure Vekić 1869.-1871.

fra Mijo Rubić 1871.-1879.

    fra Lovro Sopta 1871.-1872.

    fra Jure Nižić 1872.-1873.

    fra Pavo Petrović 1873.-1874. (župnik Klobuka)

    fra Paško Ćužić 1875.

fra Grgo Jovanović 1879.-1885.

    fra Bariša Drmić 1883.-1886.

fra Ante Karačić 1885.-1886.

fra Gabro Rozić 1886.-1889.

    fra Ćiril Jukić 1888.-1891.

fra Stjepan Naletilić st. 1889.-1894.

    fra Silvestar Vasilj 1891.-1894.

fra Jakov Vasiljević 1894.-1895.

    fra Križan Galić 1894.-1895.

fra Bariša Drmić 1895.-1905.

fra Metod Miletić 1905.-1908.

fra Ciprijan Brkić 1908.-1909.

fra Ferdo Jukić 1909.-1923.

    fra Konstantin Jukić 1918.-1919.

fra Vid čuljak 1923.-1926.

fra Silvestar Vasilj 1926.-1927.

fra Anzelmo Slišković 1927.-1929.

fra Darinko Brkić 1929.-1932.

fra Jako Jukić 1932.-1933.

fra Nikola Hrkać 1933.-1940.

fra Mutimir Ćorić 1940.-1943.

fra Slavko Luburić 1943.-1944.

fra Julijan Kožul 1944.-1945.

    fra Paško Martinac 1944.-1945.

župa bez župnika 1945.-1947. (služe svećenici iz Vitine)

fra Marinko Jelić 1947.-1951.

fra Ljudevit Rupčić 1951.-1952.

fra Srećko Granić 1952.-1954.

fra Andrija Kordić 1954.

fra Svetozar Petric 1954.-1955.

fra Zdravko Zovko 1955.-1957.

    fra Zdenko Galić 1955.-1957.

fra Zdenko Galić 1957.-1974.

    fra Andrija Šoljić 1967.-1977.

    fra Mutimir Ćorić 1969.-1974. 

fra Bogomir Zlopaša 1974.-1980.

    fra Ante Medić 1976.-1977.

    fra Alojzije Bošnjak 1977.-1981.

fra Velimir Mandić 1980.-1988.

    fra Žarko Ilić 1981.-1984.

    fra Ivan Boras st. 1982.-1991.

    fra Mariofil Perić 1984.-1992.

fra Marko Jurič 1988.-1993.

    fra Eugen Tomić 1991.-1997.

    fra Hrvoslav Ban 1992.-1993.

    fra Andrija Nikić 1992.-1996.

fra Ante Šaravanja 1993.-2000.

    fra Martin Planinić 1996.-1999.

fra Stipan Šarić 2000.-2010.

    fra Ljubo Vlašić 2000.-2003.

    fra Vlatko Soldo 2004.-2005.

    fra Ferdo Boban 2004.-2007.

    fra Ivan Kvesić 2007.-2010.

    fra Ivan Matijašević 2009.-

fra Vlatko Soldo 2010.-

    fra Dinko Maslać 2010.-2011.

    fra Ivan Kvesić 2011.-

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 252-257

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info